O piscu:
Damir Uzunović rođen je 1965. godine u Sarajevu. Studirao građevinarstvo. Do sada objavio tri knjige pjesama: "Brod sa talismanom" izdavač Veselin Masleša, 1992., "Mađioničar", izdavač
Svjetlost, 1995., "Ljudi i ptice", izdavač Space produktion, 2005.
i knjigu priča: "Kesten" izdavač Dani, 1996. Direktor je sarajevske knjižare i izdavačke kuće Buybook, a uposlen je kao urednik
u istoj kući.
KOREJA
(odlomak)
Dan je bio lijep i mi smo čuli smijeh svijeta koji je do nas dolazio preko krovova kuća, cvrkutav, veseo i plav od neba. Braco i ja, čučeći na balkonu u Zadruginoj ulici, pokušavali smo od nestrpljenja provući naše glavice kroz balkonske rešetke. Znao sam da to ima neke veze sa odrastanjem. Jedna prava muška stvar, i u mojoj dječijoj predstavi ona je morala biti neko neobjašnjivo veselje. Braco je osjećao isto, ali ta srećna ishodišna tačka, do koje smo dolazili čekajući berbera Skaku, nestajala bi kad god bi beba Alden vrisnula u plač i oko sebe opet skupila grupe žena. Duboko sam disao i mislio kako me Selimova majka koju ničega u životu nije sramota, ni njenih godina, ni bora, ni dimija, da valja takve prostakluke, neće više ganjati oko zgrada da me stavi u svoje krilo i onda počne hvatati za ćunu, da vidi jesu li me moji osunetili ili to još, na sramotu im, nisu. Sada ću pustiti da me hvata i da onda padam od smijeha njenom velikom mladežu iz kojeg izbija žbun dlaka i da joj se rugam: Nana, a vidi joj brkova !
I onda sam se opet zamislio: Nešto je trebalo da se promijeni dole, oko moje ćune, da ona ovakva nikakva i nizašta bude najednom ljepša, pametnija, da odraste preko noći i da joj se i ja u tome pridružim, zanesen i slavan što opet neću morati ni prstom da pomaknem, a sve će se umjesto mene samo odraditi.
Evo Skake, dreknuo je Braco. Skaka, Skaka, Skaka, Skaka!, skakali smo i galamili umjestu. Skaka je izašao iz stare Škode, pogledao strogo gore u našem pravcu gdje je skandirano njegovo čuveno prezime, pridržao francuzicu da mu ne padne s glave i dao neke smiješne instrukcije dvojici sinova kako se dolazi gore do nas. Bio je to jedan ozbiljan trojac kojeg su odmah stali odobrovoljavati fildžanima kafe. Skakini sinovi gledali su u oca i ponavljali za njim sve te dosadne i poznate radnje. Gdje su djeca!, skočio je malo zatim Skaka otvarajući svoju crnu tašnicu odakle je ispalo klupko nekakvog žutog konca. Kasnije sam sličan pribor vidio u jednom jevrejskom muzeju, gdje je bio pokazan sav taj misteriozni alat i pribor za obrezivanje muškaraca. Bilo je nečeg davnog, starinskog u tome, starog koliko i ljudske muke i bol što su im ga raznim metodama, alatima i sječivima nanosili drugi ljudi. U čitavoj civilizaciji samo te sprave nisu napredovale i u njima će nečujno vrištati svi bivši nesretnici kojima je na taj način puštana njihova lijepa, topla krv... Nestalo je Brace. Furao sam po cijelom stanu da ga nađem, vikao Braco, Braco!, sada već u panici, uplašen, prestravljen užasnim plačem bebe Aldena. Neko je od žena pokušao da me spriječi ali ja sam onako malen i izmigljiv uletio na vrata iza kojih su zatvorili Bracu.
Ličio je na Isusa. Njegovo bijelo, mršavo tijelo, patilo je u beskrajnom bolu čiji vrisak je bio samo zadavljeni pokušaj da se stigne do dna boli, do nepostojećeg objašnjenja, do kakve takve pomoći i izbavljenja. Zavrnutih rukava i žutih dlaka koje su se umjesto tih rukava spuštale sve dole do šaka, Skaka je odložio nož-makaze, dohvatio ono klupko, malo ga provukao po jeziku i stao da ga namata oko Bracine rane. Tanka krv koja je curkala niz Bracine noge, tanka kao crvena nit celofana duhanskih kutija, vezala mu je noge i jedan od Skakinih sinova mogao ih je slobodno pustiti. Braco je još samo, kao malo dijete očajnik, pokušao da se zgrči, kao pogođena životinjica, da se stisne, ali ga je još uvijek razapinjao taj dvojac od sinova, prije nego je to malo tijelo odnešeno negdje da ponovo oživi, da zaboravi, izdano i samo, do kojeg se zadugo ničija ljubav neće moći probiti.
Znao sam da sam sada ja na redu. A biti na redu bilo je najodvratnije osjećanje u koje sam uvijek upadao potpuno protiv svoje volje, nemoćan i nespreman. Pustio sam se; čak ni na usta nisam disao, zatvorio sam ih kao za sva vremena. Disao sam na nos, bučno, mrzilački. Skakina glava bila je ružna, ružna, ružna; nisam mogao u nju da gledam. Gledao sam u plafon u luster, u nozdrve i obrve Skakinih sinova. Čuvao sam sebično, spasonosno, samog sebe da ne upamtim takve slike, da mi ih ništa i nikad ne može prizvati, da ne prošepam na ćunu, da me ne vrijeđa rana, da ne pobudalim, samo da stisnem zube, jer život je trpljenje, njegovi likovi su ružni, izdaju i nanose bol. Osjetio sam neku hladnu nit kako mi steže vrh rane i kako se tamo pomalja neka napuklina slična vršku viršle kad se rascvjeta u tavi. Neko je, sada se više ne sjećam ko, mojim zanesvještalim očima prinio odsječenu kožicu; kao resica uha, kao ižvakana žvaka, kao zgužvani flaster, kao hrana za ribe, kao kraj nečega, kao ostatak puknutog balona u djetetovim žalosnim rukama. Samo sam okrenuo glavu i zažmirio, izdavši taj komad sebe kao što su izdali mene. Prenijeli su moje polumrtvo tijelo s bolom zakačenim negdje usred pupka na zato posebno pripremljen kauč, na bijelu postelju koja me je vrijeđala svojom hladnoćom, i onda, više zbog nekog ritualnog znaka nego zbog stvarne potrebe, tačno iznad mog stomaka, pružili su jednu oklagiju da brani čaršafu, koji se po meni prostre odozgo, da ne padne dole i povrijedi me. Kao da bi me ta pamučna, bijela lakoća mogla povrijediti više nego što su to oni, svi zajedno u stanu u Zadruginoj. Negdje ispod svojih nogu osjećao sam Bracu. Gledao sam njegovu frčkavu glavicu kako se podiže i pogleda me. Ništa nije prolazilo jer ne može proći ono za šta ne znaš zašto se i u ime čega događa. Tamo negdje u sobama, gdje više ni glave nismo mogli zaokrenuti, kasapili su bebu Aldena, a ona je plakala kao i do tada, divlje, jako i bez prestanka.
Poobarani s neba ležali smo u tom bijelom međuprostoru između oklagije i čaršafa danima. Ustajali smo samo da mokrimo i to je peklo do suza. Gaće napravljene od bijelih krpi bile su nam pune nekog teškog, žutog blata i mi smo hodali kao usrani. To je blato ličilo na senf i uz nekoliko molitvi bilo je čuvano u posebnoj zdjeli na polici kredenca. Odatle je vađeno kašikom i stavljano nam na ćune kako bi one što prije ozdravile i pobijelile. To se blato zvalo mehlem i ponekad u mjesecu Ramazanu, hodajući strmim ulicama Sarajeva, osjetim taj žuti miris, ni lijep ni ružan, kako vitla sa ostalim ramazanskim mirisima i kako se hladan do jeze razliježe po mojim toplim preponama. Ja sam sve to trpio i pravio se kao da sam sretan, odrastao i hrabar, puštajući familiju i njihove poznanike da, kako je to običaj, odmotaju nešto para iz džepova i iz njedara i stave mi ih pod jastuk. Najveća novčanica bila je "crvenka" i na njoj je bio naslikan konj. Braco i ja imali smo po jednu i taj je konj u našim fantazijama okrilatio. A onda su sa mene skinuli bijeli šator i otac me je zamotanog u deku prenio do auta, a zatim do našega stana. Bio je mrak, svijetlili su farovi auta na ulici i osljepljivali me kada me je otac nosio preko ulice. Iako tad nisam znao šta znači biti u Partiji činilo mi se, dječije tačno, kao da je te noći od strane mog oca nešto krupno prokrijumčareno. Opraštao sam mu zbog sigurnog stiska u njegovom naručju odakle nikada nisam ispao. Onako ranjen, raskrečen, sa hodom kao da sam patak, bio sam zvijezda kuće koja je tako uneređena žurila u krevet kad god bi se neko na vratima pojavio, da joj pod jastuk zadjene nešto od onih velikih i malih para. Bilo je tako malih novčanica, veličine markica na pismima. Jednu takvu je izvadila stara bogatašica Šada i ja sam onda pomislio da je riječ bogatstvo, koja je u mojoj glavi tada nejasno i krupno svijetlila, u tome što Šada nije izvlačila pare iz njedara kao druge stare žene, već ih je vadila iz jednog crvenog novčanika. Po njenoj maloj, zelenoj novčanici gdje se smiješila neka još manja djevojka to se svakako nije moglo doznati. Škrtost, a ne drago kamenje, zlato i kuće koje su joj poslije rata pooduzimali, bio je njen najveći imetak. Škrtost posigurno produžava život i sada kada ima već preko devedeset godina Šada još nije umrla. Ovo još kaže se kada čovjek nastavlja da živi preko svojih granica, kada to postane uvreda za žive i za one mrtve koji su umrli prije vremena. Šadinom malom novčanicom koju sam tako živo upamtio kao nešto nemoguće i nezamislivo nije se moglo kupiti ni ono zvonce na novom biciklu kojeg mi je otac donio nakon što je iskupio sve pare ispod mog jastuka. Bio sam mali za to novo, narandžasto biciklo i njega su Drinskom ulicom garili svi osim mene. Sestra se po cijeli dan nije skidala sa sica. Projuri kraj mene, zazvoni, namjerno, isplazi mi jezik, a ja samo pobjegnem u stranu i dugo gledam za njom osjećajući da tu ima puno neke nejasne nepravde. Za utjehu oblačio sam njenu spavačicu, kako bi se nastavilo branjenje moje nezarasle rane.
Sve mi je to bilo dojadilo i jedva sam čekao da opet krenem u obdanište u zgradi preko puta. Iako su Dragica i druge vaspitačice znale o čemu se radi, majka je zbog partijskih obaveza slagala i u ispričnici navela da je sve urađeno samo iz medicinskih razloga; da je došlo do upale kožice i da je ona u bolnici morala biti odstranjena. Moja inicijacija, prijem u društvo ozbiljnijih i važnih, tim surovim činom odsijecanja kožice sa vrhu ćune, bila je tako okrenuta u moju bolest i ja sam onda morao da izmišljam kako je to biti bolestan od noža berbera Skake. U sve to nikako nisam mogao da ubijedim Jasminu. Željela je sve da vidi. Bila je prva djevojčica u mome životu kojoj sam pokazao ćunu. Počeo sam da joj objašnjavam kako je to bilo, gdje su bili konci, kako su onda otpali a da to nisam ni primijetio, a ona je samo rekla Fuj, Fuj, Fuj i pobjegla negdje među ostalu djecu iz obdaništa, malena kao lutkica, sa plavom kosom i plavim očima. Taj dan sam bio jako tužan i snužden. Nisam mogao ni zamisliti da na meni, lijepo obučenom i odgojenom maminom sinu, u skupom engleskom puloveru, ima nešto za šta se može reći Fuj, fuj, fuj. |
|
